Sarajevo, grade moj

Grad su ljudi, a ne zidovi.

Tukidid

Prije 40 godine sam boravio u Sarajevu kao student. Studentski dani su po mnogo čemu specifični jer je to doba mladosti: doba intenzivnog sticanja znanja, doba oblikovanja ličnosti, doba raznih iskušenja i izazova koja se čine neizbježnim u tim godinama. U tim godinama sam zavolio Sarajevo. Sarajevo je poslije toga prošlo kroz velike oluje kao i veliki dio Bosne i Hercegovine, bilo je pod nevjerovatno dugom i nemilosrdnom opsadom pred očima cijelog svijeta. Po stanovnicima tog olimpijskog grada ispaljeno je sve što je bilo na raspolaganju onima (vojsci RS-e) koji su ga opsjedali a stradanja nisu poznata samo onima koji ne žele znati istinu.

Danas svjedočimo posljedicama. Sarajevo misli da je sve to preživjelo ali svakodnevno pokazuje da nije. Očigledno su posljedice stradanja i drugačije od onih kojima smo svjedočili. Kada granate padaju, kada neljudi pucaju po ljudima, kada objekti gore i urušavaju se, kada ljudi leže u krvi na ulicama – te strahote su očigledne. Svako ko to vidi izvana ne može ostati miran. Sada kada pogledamo godine kroz koje smo prošli, a četvrt stoljeća nije malo, treba da vidimo gdje to ideš Grade moj? Ono što se vidi sa strane, ni izdaleka ni izbliza, ne vidi se kuda ideš Grade moj. Uz svu ljubav i razumijevanje koje zaslužuješ, Grade moj, imam veliku brigu. Jer ako Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, ne zna kuda ide – kako će znati Bosna i Hercegovina? Ako se Sarajevo nije uspjelo za 25 godina izliječiti od strahota i posljedica agresije nad Sarajevom, kako će se izliječiti Bosna i Hercegovina?

Oni koji su sve to prošli, neposredno ili sa strane, makar bili na istoj strani – na strani Sarajeva koje je ubijano, ne snalaze se. Kao da su se izgubili nad ruševinama onog što je Sarajevo bilo i ne mogu da krenu dalje. Kao da svako daje sebi za pravo i kao da svako ima obrazloženje za sebe. Kao da je sam veličanstveni čin odbrane Sarajeva ostavio traga da svi sada brane samo svoje interese i svoja stajališta. Kao da se to dvoje pogrešno povezalo, spojilo, kao da je pogrešno sraslo. Nadam se da ipak nije.

Jer to dvoje ne treba na taj način povezivati. Iz nasljeđa veličanstvene odbrane treba krenuti u ofanzivu izgradnje novog društva ali na istim vrijednostima: na žrtvi u zajedničkom interesu, na bavljenju politikom kao brigom za javnim dobrom, na izgradnji efikasne uprave, na transparentnom korištenju resursa u najboljem zajedničkom interesu, na zapošljavanju u javne službe sposobnih, na redu i čistoći, na izgradnji grada koji će biti primjer dobre prakse bar na Balkanu. To bi onda bio relevantan odsjaj Sarajeva, podizanje iz pepela, konačna pobjeda nad onim koji su pucali po njemu. Jedan model života u kome nema razlike među stanovnicima pred javnom upravom, svi su u istom redu ali niko dugo ne čeka, svi imaju ista prava koja kada dođu na red i ostvari, bez posebnih preporuka, veza i uvezivanja, bez mutnih radnji u izboru javnih funkcionera i javnih tendera. A za Gradsko vijeće Sarajeva danas bi bilo najbolje da isključi kamere, da niko ne daje nikakve izjave za javnost, da se zatvore u tu salu kao da je Sarajevo pod opsadom i da progovore jednim glasom: nesebičnim, univerzalnim, fer i korektnim spram onih koji su ih birali bez obzira na sve razlika. Ili upravo zbog svih razlika. A onda neka uključe kamere i progovore.