TESANJ.NET stranica grada
In memoriam: Tešanj, 22.4.1945. – Sarajevo, 27.3.2021. godine
______________________________________________________________________________
Osman Morankić rođen je u Tešnju 22.4.1945. godine, a sin je majke Nefe, rođene Ajanović, i oca Hidajeta koji je u tešanjskoj uspomeni ostao kao omiljena i živopisna ličnost poznata kao Babo Hidajet, automehaničar i taksista još prije Drugoga svjetskog rata.
Osman Morankić u mlađim danima
U rodnom gradu Osman je završio osmoljetku, potom u Banjaluci i Tehničku građevinsku školu, a diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i nastavio da živi, radeći i kao asistent na Fakultetu. Godine 2009. u razgovoru sa Huseinom Galijaševićem, rekao je: “Upisao sam magisterij, ali nisam nikada stigao i da okončam zbog angažovanja na projektima. Radio sam sedam godina kao asistent, kod opet jednog porijeklom Tešnjaka, prof. Tahirovića. To je jedan izuzetan čovjek i stručnjak statičar kojeg ja izuzetno cijenim. To je čovjek koji izuzetno voli Tešanj. Njegov otac Velija (brat Sejfe Tahirovića) odselio je davno u Zenicu, ali je on uvijek sa oduševljenjem pričao o Tešnju i njegovim ljudima.“
Neprikosnoveni stručnjak
Djelujući u poznatoj sarajevskoj firmi Unioninvest, razvio se u jednog od najznačajnijih bh. specijalista u projektovanju građevinske statike, a nije malo onih koji smatraju da je Osman u toj oblasti bio nenadmašan, kažu čak i da je bio neprikosnoveni stručnjak iz oblasti građevinskog konstrukterstva. Dobijao je prestižne nagrade i javna priznanja, između ostalog je za projekat sarajevskog Olimpijskog kompleksa Zetra dobio nagradu beogradskog lista Borba, što je bila jedina jugoslavenska nagrada za arhitekturu, zatim i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1986. godine. Morankić je projektovao krovnu konstrukciju Zetre, a ugledni američki časopis Sports Illustrated pisao je tada da se radi o “ultramodernoj angularnoj strukturi sa bakrenim krovom”. Zanimljivost je i to da je, nakon što je Zetra stradala 1992. godine usljed brutalnoga granatiranja, Osman iznova sačinio sve izračune iako je projektna dokumentacija uništena, i tako je omogućio rekonstrukciju koja je izvršena 1999. godine. Realizirao je i brojne druge projekte, kako u Bosni i Hercegovini tako i u inozemstvu, recimo Avazov objekat Radon Plaza na mjestu nekadašnje zgrade sarajevskoga Oslobođenja, a jedan od pečata sarajevskom urbanitetu dao je i svojim radom na znamenitom Avaz Twist Toweru.
Preko ruba harfa
Nakon 1995. godine Morankić je zakoračio i u umjetničku avanturu, i to na jedan sasvim osebujan način. Počeo je raditi levhe, ali bila su to ostvarenja u kojima je osobena kaligrafija najčešće značila figuralni plan cjelovite umjetničke vizije. Njegova je levha, naime, predstavljala medijski sinkretizam, što levha inače nije. Levhe su kaligrafski ispisi iz Kur'ana, koji svojim krasnopisnim vizualizacijama izražavaju odnos sakrosanknosti prema kuranskoj riječi kao materijalizaciji logosa, ali se zadržavaju u mediju pisma, izvorne grafije dakle, kojoj razmiču granice s ciljem estetske nadogradnje komunikativne funkcije te riječi, ispitujući dokle je moguće u tom smjeru ići, a ipak ostati u sferi pisma, i oblikotvornom vještinom potencirati posebnost sadržine kuranskih odlomaka kao glasa koji nije od ovoga svijeta. Osman Morankić, međutim, prelazi granice, i njegove levhe više nisu samo grafija: one su spoj tog medija sa likovnim. Prelazeći preko ruba harfa, njegove levhe prevladavaju zanatstvo, odnosno vještinu, i u svojoj likovnoj nadogradnji, kao i u nesvakidašnjem komponiranju elemenata grafijskoga i piktoralnog – postaju umjetnost.
Neke njegove levhe, pri tom, transformiraju arapske harfove u potpunosti ostajući u lineranome, uobličujući ih u figuralne predstave prepoznatljivih simboličkih vrijednosti, po intenciji afirmiranja i apostrofiranja energije Božije riječi koju ti harfovi pronose. Ali, u islamu ideja lijepoga ima naglašeno mjesto, jer Allah je “učinio lijepom svaku stvar koju je stvorio”. Zato “islamska kaligrafija nije samo kompenzacija za suspendirano prikazivanje lika u umjetnosti islama, ona ima znatno bitnije svoje korijene u duhu pobornika islama kao specifičnog civilizacijskog kruga, ona se ugrađuje u sam stil života, u mogući modus vivendi. I otuda ni u jednoj civilizaciji kaligrafija ne zauzima tako počasno mjesto kao u islamskoj umjetnosti. Time se lijepo ne ukazuje samo sebi svrhom već biva etički determinirano kao dobro” (V. Vujanović).
Međutim, cijeli krug kudikamo složenijih pitanja pokreću oni Morankićevi radovi koji u svojoj fakturi komponiraju linearno i slikarsko, a ovaj drugi termin pokriva tako snažno polje tih Morankićevih umjetnina da je pitanje je li dovoljno imenovati ih levhama – ako se zadržimo na tradicionalnom značenju te riječi. Diskurzivnost poruke sadržane u tekstu levhe data je, naime, na oslikanoj površini, takvoj da se ona na prvi pogled doima samo manje važnom dekoracijom grafije. Ali, u pitanju je, zapravo, cjelina u kojoj tekst levhe “izrasta” iz barokne slikarske slutnje metafizičkog, nagoviješćene upravo tom “pozadinom”. To je, u stvari, sasvim smislen i promišljen Morankićev postupak kojim on veoma uspješno predodžbu same biti levhe – glasa iz onostranosti – intenzivira katkada i do dramatskih razmjera, na primjer tako što na nekim levhama Morankić kao da je htio doslutiti i uprizoriti viziju momenta u kojem se dešava sam čin objave.
To je efekat koji on izaziva kada se nađemo pred najuspjelijim njegovim ostvarenjima, i time se, još jednom, vrlo upečatljivo pokazuje relativnost, odnosno nedovoljnost svih teorijskih distinkcija. Tako umjetnine Osmana Morankića govore o mogućnosti trijumfalnog spoja nekih zapadnih tipologija u likovnoj umjetnosti: linearnog i slikarskog, renesansnog i baroknog, i to, da “paradoks” bude veći, on to postiže radeći levhe kao produkte eminentno islamske duhovnosti, pa se, nadalje, potire i sama podjela na istočnjačko i zapadnjačko: ona se njihovim sretnim amalgamiranjem nadilazi, uobličujući se u jedinstveno komponiranoj strukturi kroz koju se sluti da se sve antropološke forme, nekada i do paroksizma usuprotstavljene, definitivno spajaju u transcendenciji, u nespoznatljivome Jednom iz kojega sve i potiče.
Izložbe
Prvu izložbu levhi Osman Morankić je imao 1999. godine u sarajevskoj Kuršumli medresi, a slijedeća je priređena 2000. godine u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje. Potom je imao izložbe u Zenici, Tuzli i Zagrebu, te više izložbi u Sarajevu, od kojih je najzapaženija bila ona u Colegiumu artisticumu 2009. godine, popraćena bogatom publikacijom sa tekstovima koje su napisali Amir Brka, Vojislav Vujanović, Atif Kujundžić, Esad Duraković i Ibrahim Krzović.
Osman Morankić i Amir Brka
Otvorenje Morankićeve izložbe levhi u CKO Tešanj 4.2.2000. godine
U pamćenju je posebno ostala i izložba levhi koju je Morankić imao u CKO zajedno sa Ćazimom Hadžimejlićem, profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izložba je otvorena 14.3.2007. godine, u programu prvi put organizirane manifestacije Tešanjsko proljeće, a o umjetnicima je govorio vrsni likovni kritičar Vojislav Vujanović. Morankićevom samostalnom izložbom u CKO Tešanj otvorena je 2.8.2012. godine i manifestacija Ljeto u Tešnju, a sudjelovao i na više skupnih izložbi tešanjskih slikara što ih je organizirala ova ustanova.
U novije vrijeme Morankić je iskoračio u sasvim drukčiji likovni izraz: sada je slikom dominirao reljef kore drveta, ali opet se, kao i u slučaju nadgradnje kaligrafske određenosti, pred okom posmatrača ukazivala zagonetka bivanja u svijetu koji je vječito tajanstvo i uvijek iznova otvoren pred čovjekom koji se zagleda iza pojavnoga, u potrazi za smislom… Izložbom ovih novih Morankićevih umjetnina otvorena je 12.3.2019. godine u CKO manifestacija Tešanjsko proljeće.
Posljednja izložba priređena je Osmanu Morankiću u septembru 2019. godine, i to u programu proslave 70 godina Građevinskog fakulteta u Sarajevu, što već samo po sebi još jednom potvrđuje izuzetni ugled koji je on imao kako u svojoj struci tako i kao likovni umjetnik. Tom prilikom je dekan Fakulteta dr. Samir Dolarević rekao da je Morankić “poznat kao vrhunski stručnjak iz oblasti građevinskog konstrukterstva, ali da u zadnjih 15-tak godina ispoljava nevjerovatnu i za građevinskog inžinjera neuobičajnu i osebujnu sklonost ka slikarstvu”.
Ponosni Tešnjak
Osman je uvijek bio ponosni Tešnjak, do kraja privržen svome rodnom gradu. Tako se znao i potpisivati: Osman Morankić Tešnjak. U spomenutom razgovoru sa Huseinom Galijaševićem kazivao je i ovo:
“Kada legnem naveče, pa hoću zamisliti nešto lijepo, onda se vratiš u to djetinjstvo. Ja nisam imao problema, sjetim se samo igre i bašče. Ja taj Tešanj zaista volim. Vikendica koju sam napravio u Kotlanicama bila je rezultat te veze. U Babinoj se kući skupljamo, a vikendicu ne bih nikada prodao. To što sam upisao kao umjetničko ime Tešnjak – to je iskreno izrečena moja pripadnost Tešnju. Na mojoj izložbi u Tešnju ja sam u svom nastupu rekao: Ja sam na privremenom radu u Sarajevu. Dokle će to trajati? Ne znam.
Kada bih ranije dođi u Tešanj, uvijek sam išao gornjim sokakom i prisjećao se Halida Turalića, Osmana Prnjavorca i drugih starijih Tešnjaka. U tom vremenu si imao nekog kome si mogao reći merhaba i selam, pa ti drago. Sjedneš na ćepenak sa Halidagom Turalićem i bistriš stanje u svijetu. U Tešnju praktično nema pokvarenih ljudi. To su dobroćudni ljudi, ne prema meni nego prema svakom. Naravno da ima i onih drugih, ali to je tako mali broj. Kada izađem na čaršiju drago mi je svakog srest. Nije bitno šta je od škole završio ili šta on radi. Nisam zaista ljude cijenio po tome šta je završio nego samo po tome je li čovjek. Je li fin, je li pošten…”
Na kraju, reći ću da je veoma malo ljudi za koje mogu bez ikakve rezerve kazati da nas vezuje istinsko i bezinteresno prijateljstvo, a Osman je to uistinu bio: bili smo prijatelji. Nismo se, doduše, sretali naročito često, onoliko koliko bih ja to želio, ali od prvoga našeg susreta tiho i nenametljivo se uspostavio suptilni odnos povjerenja, razumijevanja i posebne naklonosti, i trajao je takav do kraja. Uz ostalo, ja sam odlazio na otvorenje njegovih izložbi, a Osman je dolazio na događaje koji su za mene imali poseban značaj, što pokazuje i slijedeća fotografija.
Mirsad Ćeman, Sead Korajlić, Amir Brka, Husein Galijašević i Osman Morankić
Na dodjeli Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine A. Brki za knjigu
»Vrijeme sretnih gradova«, Sarajevo, Dom pisaca, april 2007. godine
Neka je lahka bosanska zemlja mome prijatelju Osmanu Morankiću, Tešnjaku kakvih u cijeloj povijesti nije bilo mnogo. Nestaje s njima i ona nadaleko znana plemenita duša tešanjska, a grad ovaj stoji pred novim vremenima, koja donose strepnju…
