TESANJ.NET stranica grada
Tešnjaci, pa i oni iz grada su oduvijek imali imanja u okolini i proizvodili dio prehrambenih namirnica za svoje potrebe. U bašćama, kako su ih nazivali, imali su objekte pa je većina u ljetnim mjesecima selila na imanja, a u jesen se vraćala u grad. Pojavom većeg broja zanatlija i radnika koji su ostvarivali nadoknade za rad-plate mnogi nisu prestali sa proizvodnjom prehrambenih proizvoda: voća, povrća i njihovih prerađevina. Jedan od tih sam i ja. Otac je bio limar, ali je na 12 dunuma zemlje u blizini grada, sa članovima porodice, proizvodio povrće, voće, pekmeze, med, suhe šljive i dr. Iako sam ušao u devetu deceniju života, te sam situiran da mi ta proizvodnja nije neophodna, ta navika je ostala kod mene i do danas.
Rasadu kupujem u Jevadžijama kod relativno mladog poduzetnika Mensura Saltagića koji se bavi plasteničkom proizvodnjom rasade i povrtlartskih proizvoda. To mu je i osnovno zanimanje.
Mensur Saltagić u rasadniku
Saltagić je pokazatelj da se i od poljoprivrede može živjeti. Ove godine je interes za sadnicama porastao, te je proizveo 100.000 sadnica. U plastenicima proizvodi rasadu: paprike, paradajza, krastavica, patlidžana, karfiola, kupusa, brokolija, celera, lubenica i dinja, a nakon rasade sadi povrće:paradajz, krastavica, papriku, krastavac, rani kupus u plasteniku. Van plastenika na otvorenom sadi 20. 000 kom celera (5.000 ranog i 15.000 jesenskog), prasu kukuruz (1hektar), pšenicu (1,2 hektar).
Prvo je otac u vremenu od 2000. do 2016. godine podigao 450 m2 plastenika, nakon čega je Mensur registrovao obrt i počeo se profesionalno baviti ovom proizvodnjom. Do danas je površinu pod plastenicima povečao na 1.150 m2, dok su u fazi podizanja još dva plastenika od po 300 m2. Svojim kvalitetom, stekao je povjerenje kupaca, pa je najveći dio rasada prodao kupcima koji su mu dolazili kući. Prodaju povrtlarskih proizvoda plasira preko 80 % prekpo trgovina ADI Marketa sa kojima ima izvanredno poslovno iskustvo. Glavni problem u realizaciji proizvodnje i njenom povećanju je nedostatak radnika pa se uglavnom oslanja na članove porodice i prijatelje koji mu dolaze na dnevnicu.
Proljetni zasad celera od 5.000 komada
Nabavka rasade i ponovni susret i razgovor sa Saltagićem, prema kome imam respekt za ono što radi, motivisala me da napišem ovaj tekst.
Kupujući neke potrepštine u poljoprivrednim apotekama, nabavljajući rasadu, te nakon putovanja do Velike Kladuše, gdje sam prolazio pored jako puno neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, razmišljao sam o hrani kao osnovnoj čovjekovoj potrebi. Shodno nekim iskustvima iz mog života, te činjenici da se u našoj blizini vodi rat koji prijeti većoj eskalacijij, kada se kao nikada do sada osjećaju posljedice klimatskih promjena, ekonomske krize koja se nazire bez jasne slike kako će se razvijati i koliko će na nas uticati, upitao sam se gdje smo u svemu tome mi u BiH danas.
Dr. Muhamed Članjak, predsjednik Ratnog predsjedništva na početku proteklog rata nakon razgovora o temi zbog koje sam bio kod njega, rekao je jednu rečenicu koju parafraziram:
“Svi govore o oružju kao sredstvu za dobijanje rata, a niko o hrani. Rat će dobiti onaj ko bude imao prije svega hranu.”
Tada je Općina kupila veću količini sjemena umjesto gotove hrane, koje će imati veliki značaj kod vlastite proizvodnje i prehranjivanja stanovništva.
Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, bio sam direktor OOUR-a a supruga zaposlena u apoteci, te se sa našim primanjima, lijepo živjelo. Jednog dana otac mi je rekao da uradim neki posao u bašći. Bio sam zauzet pa sam mu reako da ću naći čovjeka i platiti ga da to uradi. On je kazao ne dolazi u obzir.
– Prvo, drugi neće znati uraditi posao po “mom tabijatu kako sam te naučio”, a drugo imaš li ti dvoje djece i ženu? Kako ćeš ih hraniti?
– Eh , Babo pa imamo plate… Pobjeda dobro radi..
-A šta kada ne bude plata?
Ni sanjao nisam da će stvarno doći ratno vrijeme kada više nije bilo plate. Druge godine rata zasijao sam puno veću, proširenu baštu i prostorom i sadržajem. Bog dao te godine rodilo kao nikada prije i dade ogroman doprinos da se porodica prehrani. Tada se sjetih svog.
Sjetih se i havarije nuklearne elektrane u Černobilu kada radijacija dođe do nas pa nismo smjeli jesti zelenu salatu i zelje jer je isto apsorbovala radioaktivne elemente.
Po informacijama iz poljoprivrednih apoteka i prodavača rasade Saltagića kupci su uglavnom penzioneri, starije osobe. Rijetki su mladi koji dolaze kupovati sjemena đubriva i ostale potrepštine za poljoprivrednu proizvodnju. Čak je jedan starac iz Ljetinića, sa svoje 92-godine došao po rasadu.
Da li i koliko društvo, pa i mi sami pojedinačno razmišljamo o ovakvim situacijama? Ponešto saznamo, uglavnom kroz neke cifre podsticaja, ali daleko od toga da imamo strateške rezerve osnovnih prehrambenih namirnica i da imamo zadovoljavajuću domaću proizvodnju. U našem društvu je teško naći tačne cifre uvoza osnovnih prehrambenih namirnica, a kamoli povrtlarskih. Činjenica je da hranu uglavnom uvozimo, a plodna zemlja ostaje zarasla u travu i nisko rastinje. Ako na selu želite djetetu pokazati neku domaću životinju, možete ponegdje uočiti samo ovce kako pasu, a rijetko kravu. Trava se na velikom dijelu parcela kosi pa spaljuje.
Barem prema najavama, ne čeka nas sjajna budućnost kada je u pitanju prehrana stanovništva. Dobro bi bilo da svako ko je u mogućnosti, bez obzira na zanimanje i sadašnja primanja, razmisli i posveti se svojoj zemlji i proizvodnji hrane na njoj. Treba postaviti sebi pitanje kao što sam ga čuo od svog oca prije sedamdesetak godina, a to je čim ćeš hraniti porodicu ako dođeš u situaciju da nema primanja/plate? Danas mnogi ne mogu ni zamisliti takvu situaciju. Ali moja genercija je to doživjela. Ko garantuje da i nove generacije neće doživjeti isto. Pa i ako se ratne prijetnje i finansijska kriza ne ostvare, svakako će dobro doći ušteda kućnom budžetu, a i fizičko angažovanje ima bolje djelovanje nego teretane. Na kraju ta proizvodnja čini i zadovoljstvo. U tome će vam pomoći, ne samo rasadom nego i besplatnim stručnim savjetima i ljudi kao Saltagić te stručni ljudi iz poljoprivrednih apoteka.
Husein Galijašević
