TESANJ.NET stranica grada
Ne određuje čovjeka ono što mu se dogodi,
nego odgovor koji odluči dati.
Ovih dana susretnem dugogodišnjeg poznanika koji je prije 15 godina otišao u Ameriku. Kako je otišao daleko, rijetko je dolazio. Sada je dočekao penziju i vratio se. I tako iskoristimo susret za razgovor u obliženjem restoranu. Iz nekih razloga sam mu ostao u dragom sjećanju.
Kada sam pomislio da se naš razgovor završava, poznanik uz izvinjenje pita: Interesuje me šta se dešava sa politikom u BiH. Nisam gotovo ništa pratio 15 godina. Sada sam se zainteresovao. Pravo da ti kažem, tražio sam i tvoje ime na listi. Znam da si bio u to vrijeme prepoznatljiv. Ne nađem te na listi tvoje stranke, mnoge i ne znam, nije ni čudo. Gledam još neke liste, i ne tražim te na tim listima, ali gledam ima li koga da znam. I nađem dvoje, troje. Izvini ali mogu li te pitati šta je s tobom?
Osmjehnem se i odgovorim: nije teško pitati, nekada je teško odgovor dati. Znaš, 15 godina nije malen period. Mnogo toga se promijenilo i trebalo se promijeniti. Uvijek se očekuje da to budu promjene na bolje. A je li se sve tako promijenilo – odgovor zavisi od onoga koga pitaš? A to me nisi pitao, pa neću ti ni kazati šta o tome mislim. Pokušaću ti objasniti šta je sa mnom. Ako budem znao.
U ovih 15 godina sam ponekada mislio da ne znam ni ja šta je sa mnom. I nisam sam koji je tako mislio. Bio sam aktivan sudionik u stranačkim organima do prije osam godina. Tada sam se povukao, bolje kazati odmakao, jednostrano. Nisam se slagao sa nekim važnim pitanjima a činilo mi se da to nisam mogao ni na koji način brzo mijenjati. Istina, moje odmicanje je bilo prvo reaktivno, pod emotivnim pritiskom. No tadašnje rukovodstvo je to ćutke prihvatilo. Rukovodstvo koje je došlo poslije, nastavilo je istim putem. Poslije te četiri godine došlo je privremeno rukovodstvo koje me odmaklo dalje od distance koju sam bio sam napravio. Drugim riječima, doveo sam se u poziciju koja je izgledala tako da više nisam potreban. To je trenutak u kojem čovjek shvati da više ne može mijenjati sistem iznutra, ali još nije odlučio šta će učiniti sa sobom.
To je situacija u kojoj čovjeku niko ne osporava njegov dotadašnji organizacijski i javni doprinos, ali ga više niko istinski ne uzima u obzir. Nastavljati borbu sa distance, pokušavajući dokazati da si u pravu, postaje besmisleno. Ipak, ne prestaje živjeti ono što čovjeka godinama pokreće – ideja, osjećaj odgovornosti i briga za organizaciju kojoj je posvetio dio svog života. Duboki trag zajedničkog rada s mnogim ljudima odjednom počinje ličiti na prazninu, kao da osjećaj vlastitog doprinosa polako nestaje pred šutnjom i izostankom razgovora upravo onih s kojima si taj put dijelio.
Postoji onda javna riječ ako se ima gdje objaviti, a u ovom vremenu ima, neko će čitati. Ali vremenom čovjek shvati da upravo tim pisanjem ugrožava višedecinijski trud izgradnje međuljudskih odnosa temeljem nekog osobnog uvjerenje ispravne ideje i puta. Shvatio sam da moje misli počinju tražiti bilo kakav izlaz, bilo kakav odgovor na odgovor koji mi rukovodstvo nije dalo ali i da mi taj odgovor ne može niko drugi dati. Na kraju sam pokušao problem sagledati onako kako razmišlja inženjer. Ako sam se jednom udaljio vlastitom odlukom, zatim odbio priliku za povratak jer nisam vidio suštinsku promjenu, a kasnije nisam bio više ni na koji način pozvan, zaključak je bio jednostavan: neka vrata su se zatvorila.
Poznanik me slušao strpljivo, samo je dva puta s čuđenjem nešto priupitao, a na kraju kazao: Izvini ali meni ništa nije jasno!? Odgovorio sam, bez brige, nije ni meni. Šalu na stranu, shvatio sam da jedina osoba čiju sam odluku još mogao promijeniti nije predsjednik stranke, ni rukovodstvo, ni bilo koji drugi čovjek. To sam bio ja. Umjesto borbe sa kolegama i prijateljima u onom što se nisam slagao, trebao sam se prvo izboriti sam sa sobom. A to znači sljedeće: ili ostati unutra i nastaviti se boriti u rukovodstvu gdje se moglo čuti moje mišljenje i mišljenje drugih, ili pokrenuti nešto novo, ili posvetiti se dodatno nečemu trećem. Tako da mi je sada jasno. Prvo više nije moguće. Drugo ostaje kao mogućnost, ne mislim da je najbolji način. U trećem se već nalazim.
Danas mislim da nijedan od ta tri izbora nije pogrešan. Pogrešno je jedino ostati zarobljen između njih, čekajući da drugi odluče umjesto nas. U jednom trenutku čovjek mora prihvatiti da više nije odgovoran za odluke drugih ljudi, nego za vlastiti odgovor na njih. Tek kada sam to prihvatio, shvatio sam da se neka vrata ne zatvaraju zato da bi čovjek ostao stajati ispred njih, nego da bi krenuo putem na kojem može i dalje dati svoj doprinos.
Fuad Šišić
Raduša, 3.8.2026
