TESANJ.NET stranica grada
Srebrenica
Kao i većina sugrađana, pratio sam zadnja događanja oko obilježavanja dvadeset godina od genocida u Srebrenici. Pratio sam i sva izvještavanja oko predložene Rezolucije UN-a u vezi Srebrenice. Pratio sam organizovanje i odlazak velikog broja građana iz BiH, ali i iz inostranstva na dženazu 136 žrtava. Sve je izgledalo da će obilježavanje proteći dostojanstveno i u svijetu, a i kod nas. Međutim, razočaran sam kao i mnogi drugi (po koji put?) iako me , moram priznati, sumnja pratila cijelo vrijeme. Prvo, kada su Englezi ponudili Deklaraciju o Srebrenici znao sam da iz toga neće ništa dobro izaći. Sjećam se dobro jedne izjave koja kaže da gdje god su Englezi pravili mir izbio je strašni rat (Palestina, Indija i dr.). Ovaj put Deklaracija se podijelila na već podijeljeni svijet na realciji Zapad-Istok i tako BiH ponovo dovela u domet sukoba velikih sila. U takvim situacijama historija govori da su Bosanci i Hercegovci uvijek donji.
Drugo, svo dostojanstvo žrtava i Srebreničana na čelu sa načelnkom uništila je jedna grupa koja je uz flaše, kamenice i tegbir napala predsjenika Vlade Srbije, Vučića. Ta slika je došla u prvi plan. Sve drugo više nije predmet interesovanja i opet žrtve i njihove porodice nestadoše sa obzora pažnje. Neće pomoći izvinjenje načelnika Durakovića i njegova rečenica da to nije bio niko od žrtava i njihovih porodica. Opet su to neki programirani ko zna iz čiji skuta. Tako će preživjele žrtve genocida po ko zna po koji put ponovo biti žrtve. Ko zna koji je ovo autogol (ili nečiji dobro programirani gol) po redu u Bošnjačkom narodu. Izgleda da svi stanovnici Balkana trebaju kupiti sebi po jedno ogledalo i dobro se pogledati u njega.
Grupa biciklista iz Tešnja se odlučila da pohodi Srebrenicu na putu dugačkom oko 200 km.
S lijeva na desno: Mirsad Srkalović, Mensur Krdžalić, Muris Krdžalić, načelnik mr. Suad Huskić, Enes Omahić, Nedim Omahić (Enesov sin i najmlađi učesnik), Nihad Alić i Nedim Tokmić, Ermelin Krdžalić vozač –pratnja, Bedro Krdžalić logističar grupe, Samir Dizdarević i Sejdo Kadušić
Krenuli su u četvrtak 9.7. Spavat će u Kladnju i tu će se sljedeći dan priključiti grupi od oko 200 biciklista iz Bihaća i većem broju motorista.
U petak su vozili do Potočara gdje su prisustvovali dženazi 136 žrtava genocida i odali počast svim žrtvama. Pored prijatelja i članova porodica bicikliste je ispratio i načelnik mr. Suad Huskić.
NHU Oslonac predao 39. objekat
Samohrana majka dva sina Armina i Huseina, Zekija Artuković ,dobila je ključeve 39. objekta koji je izgradila humanitarna organizacija Oslonac. Sredstva za izgradnju u iznosu od 24 000 KM obezbijedili su članovi NHU Oslonac i općina sa 5 000 KM (kao i za sve druge objekte). Kuću je izgradila građevinska firma Elez d.o.o. iz Tešnja.
Načelnik općine mr. Suad Huskić kao predstavnik najvećeg pojedinačnog donatora predaje ključeve Zekiji Artuković
Umro Esad Vilašević Eso
Esad Vilašević je rođen 1935. godine. Nakon završetka Niže realne gimnazije (1950.-1954.) u Tešnju izučio je električarski zanat i zaposlio se u Elektrodistribuciji poslovnica Tešanj. Kasnije je završio i Višu školu u Sarajevu. Sa rukovodiocem Mahumutom Redžovićem kao upravnikom Esad će biti nosilac elektrifikacije općine. Za upravnika je imenovan 1974. godine i na tim poslovima ostaje do odlaska u penziju 1997. godine. Esad Vilašević je za svojih 40 godina rada u Elektrodistribuciji dao veliki doprinos u razvoju ove firme i elektrifikaciji u svim mjesnim sredinama nekadašnje i današnje tešanjske općine. Poseban angažman je imao u ratu kada su bili potrebni veliki napori, znanje i hrabrost da bi se obezbijedile minimalne količine potrebne električne energije. Esad Vilašević je imao autoritet u mjesnoj sredini pa je bio biran za člana sudskog mirovnog vijeća. Bavio se i pčelarenjem i bio je aktivan u udruženju pčelara.
Do unazad godinu dana, mogao se svakodnevno vidjeti ispred “Kahve” u društvu Mesuda Mulabdića, Salke Terzića i Smaje Grebe, a onda ga je bolest vezala za sobu.
Posjeta Safetu Salkanoviću Saji
Krajem maja održan je Sajam trešnje u Potocima kod Mostara. Tada se pojavila informacija na ovom portalu u kojoj je pisalo:
U mnoštvu zanimljivih i raznolikih sadržaja, općinu Tešanj su predstavili UG Sehara i JU Muzej Tešanj. Na paviljonu, koji je postavom i vizuelnim efektima privukao veliku pažnju posjetilaca, predstavljen je dio tradicije i kulturno-historijske baštine tešanjskog kraja.
Naročitu pažnju su privukle rezbarije u drvetu, te bosanske frule majstora Safeta Salkanovića iz Medakova.
To je bio razlog da pronađem u Medakovu Safeta i da se upoznam čime je to on privukao pažnju posjetilaca.
Safet Salkanović Sajo je rođen 1968. godine u Medakovu. Srednju stručnu školu u zvanju mehaničar mašina alatljika je završio u Tešnju. Kao monter radio u beogradskoj firmi Minelmontaža, a zatim u Fabrici filtera u Tešnju. Poslije rata do danas radi kao domar u OŠ 9. septembar iz Medakova.
Safetov brat Nusret (svima nama dobro poznati Geza, košarkaški trener) svirao je frulu i prije rata je kupovao u Srbiji. Safeta je kao dijete proganjala ideja da pravi frule pa je to radio sa zovom. Prije tri godine napravio je prvu frulu. Nije imao nikakva predhodna znanja niti je vidio kako se pravi.
Prije izrade preko fejsbuka sam kontaktirao prof. Seada Haračića Bega, najboljeg frulaša današnjice koji nije posebno eksponiran. Odveo me kod Fadila Durguta koji 30 godina proizvodi frule i poklonio mi tri frule. Prva frula je imala dobar zvuk i to me je motivisalo da nastavim sa izradom.
Da bi radio frule morao sam naučiti osnove teorije muzike kada su u pitanju tonaliteti.
Prvu koju sam napravio brat Nusret je rekao da nije lošija od onih koje je kupovao u Srbiji, a prof. Haračić da ima dobar zvuk. Sada profesor ima 10 mojih frula –priča Safet.
Ja se kao dijete sjećam da je kod moje kuće na jednom sijelu Tešnjaka frulu svirao Zaim
Safet Salkanović Sajo sa svojom kolekcijom frula
Imamović, a u moje vrijeme svi smo znali za frulaša Hamdiju Salkovića. Safet kaže da je u Bosni nekada bilo više frulaša nego u Srbiji, a da se danas izmjenila situacija pa ih u Srbiji ima oko 500, a u BiH svega desetak.
Safet mi još reče da je na Sajmu trešnje jednu frulu poklonio Mustafi Šantiću profesoru muzike i poznatom harmonikašu i jednom od osnivača i članova Mostar sevdah reuniona i čijii je hobi izrađivati predmete od drveta. Safet očekuje da, zajedno sa UG Sehara, ubrzo ugosti Šantića kada će mu predati sve potrebne tehničke podatke za izradu frula.
Foto zabilješka
Perfomans koji su napravili članovi Omladinskog ansambla ispred Spomen obilježja, povodom 20 godina od genocida u Srebrenici
Stara fotografija
Članovi streljačkog kluba “Huso Hodžić” na Mrakovici 1978. gdje su išli na takmičenje.
S lijeva: Muhamed Hadžihasić, Muharem Rakić, Rifat Ferizbegović, Kasim Dervić, Aida Turalić Hadžihasić, Enes Hadžihasić, Fuad Korajlić, Husein Galijašević ( prevoznik sa svojim stojadinom), Atif Terzić i Smail Ferizbegović (predsjednik streljačkog kluba).
Sa table na Gornjoj čaršiji
(PS. Pašaga i Enesa Kehonjić su bračni par iz Lukavca koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Enesa je kćerka Ismeta i Šemse Dubošlić iz Tešnja)
