Kompetencije

Nijedna planina nije toliko visoka
da se na nju ne bi popeo magarac natovaren zlatom.
Španska narodna poslovica

Kada svakodnevne kratkoročne odluke i aktivnosti, koje su sastavni dio osobnog i zajedničkog života, nisu utemeljene na kompetencijama u organizacijama (javnim institucijama i službama, kompanijama i drugim oblicima organizovanja) tada se kreiraju pogrešne prakse. A kompetencije su kombinacija znanja, vještina i stavova koji se vremenom razvijaju učeći, živeći i radeći. Nedostatak ispravnih praksi opterećuje organizaciju, zajednicu i društvo da lakše i brže usklađuje svoje potrebe sa kontekstom i otežava uspostava reda i pravde u društvenim odnosima. Ne postoji idealno stanje reda i pravde u društvenim odnosima, ali postoji neprestana potreba da se nivo reda i pravde podiže na viši nivo. Kreiranje primjera dobre prakse je jedan od poželjnih načina što potvrđuju primjeri iz prošlosti u raznim organizacijama, društvima i državama.

Ako se govori o ključnim faktorima razvoja kompetencija onda bih na prvo mjesto stavio kritičko razmišljanje. Opća i specifična znanja koja se stiču nije teško usvojiti. Njihova primjena u konkretnoj situaciji, kontekstu, zahtjeva razmišljanje i razumijevanje. Upravljanje informacijama oslonjenih na podatke/činjenice tražeći najbolje opcije, kreativno i inovativno rješavanje problema i unošenje poboljšanja, etičko donošenje odluka i efikasna implementacija omogućuje sticanje iskustvenih znanja i osobni rast. Etička komunikacija i saradnja sa okruženjem i zainteresovanim stranama kroz struktuirane odnose unosi nove prakse koje se slažu poput stepeništa i omogućuju zajednički rast i razvoj.

Ako se razvijaju pogrešne prakse to znači da nedostaje kompetencija. Ili postoje kompetencije u jednom području, u jednom segmentu ali se onda podrazumijeva da te iste kompetencije mogu biti dovoljne u nekom drugom području. Osoba zna šta zna ali ne zna šta ne zna. Čak šta više, misli da zna te počne davati komentare, odgovore o ozbiljnim temama i situacijama sasvim pogrešno. I tu nije kraj, ako takva osoba ima društveni uticaj po nekoj drugoj osnovi, onda okruženje koje je pod tim uticajem prihvata normalnim ono što normalno nije. Okruženje se nekako prepusti toj nekoj praksi, čak mnogima ne djeluje uopće loše, ima se – može se. Ko će sada misliti o tome kuda to sve vodi i koliko ima smisla za neku dugoročniju održivost? Ionako je sve nestabilno i nesigurno. Neki kažu: pusti, jednom se živi. A neki mudraci su kazali nije tako, nego: živi se svaki dan a jednom se umire.

Tako bi trebalo zaključiti da se treba potruditi i svaki novi dan živjeti ispravnije, etičnije, društveno odgovornije. Dok je čovjek živ. A može se i nadati kada jednom umre da se neće kajati. Jer povratka svakako nema da bi se bilo šta popravljalo. Svaka uspostavljena loša praksa je loša dok se primjenjuje. Kada se propusti prilika da se loša praksa zamijeni sa ispravnom praksom, sa boljom praksom ubija se nada da se i druge loše stvari mogu popravljati. Teško je naći odgovor ko ima veću odgovornost u tome: oni koji uvode loše prakse, ili oni koji propuštaju prilike da ih isprave? No, bez obzira što bi bilo bolje mijenjati loše prakse odmah čim se uvidi da su takve, ipak nije kasno sve dok prilike postoje. Ili što bi narod kazao: bolje ikad, nego nikad.