Umjesto diskusije

“Obrazovanje se ne sastoji od toga koliko ste zapamtili ili koliko znate.

Sastoji se od toga da razlikujete koliko znate, a koliko ne.”
Anatole France

Danas, 15. jula 2016. godine, imali smo sjednicu Općinskog vijeća Tešanj. Između ostalog, na razmatranju se našao i Izvještaj o radu Općinskog vijeća Tešanj za prvo polugodište 2016. godine. Bila je to prilika dati doprinos kroz diskusiju, ukazati na naučene lekcije ovog i prethodnih mandata onim koji će sjediti kao vijećnici u narednom mandatu. Dok su drugi diskutovali meni su prolazile kroz glavu 22 godine aktivnog djelovanja u lokalnoj upravi Tešanj. Moje institucionalno prisustvo je počelo izborom na mjesto Prijelaznog općinskog načelnika, 12. jula 1994. godine. Onda na prvim lokalnim izborima nakon toga sam bio nosilac liste za Vijeće pa opet općinski načelnik, nakon toga nosilac liste za Vijeće, pa nakon toga ponovo nosilac liste za vijeće i imao mandat vijećnika. Onda, 2008. godine, kandidat za načelnika, i izabran, pa nakon toga nosilac liste za vijeće i dobio mandat vijećnika koji ističe izbornim procesom u oktobru ove godine. Na narednim izborima nisam na listi.

Ako pogledam unazad ukratko, onda vidim dva mandata općinskog načelnika, pa dva mandata vijećnika, pa mandat općinskog načelnika, pa mandat vijećnika (od toga pola mandata i predsjedavajući Vijeća). Brat, bratu – dosta. Dug je to period da čovjek može pokazati šta zna i šta ne zna. Ali okolnosti se mijenjaju, učesnici se mijenjaju, i pravi izazov je institucionalni rast osobnim doprinosom prisustva u institucijama.

Tako, dok su kolegice i kolege diskutovali o Izvještaju o radu Vijeća, ja sam razmišljao šta nisam znao pa sam naučio, koliko sam griješio u interpretaciji pa sam spoznao, koliko toga još ostaje za spoznaju te koliko od svega ostaje u instituciji, u lokalnim organima uprave, općinskom vijeću i općinskom načelniku kao iskustveno znanje i rast. Naravno, nisam samo ja u tome sudjelovao, mnogi su drugi sudjelovali i danas sudjeluju. Pitao sam se kakve naučene lekcije usvajamo, koje primjere dobre institucionalne prakse ostavljamo onima koji dolaze ili koji nastavljaju, i koja poboljšanja predlažemo?

Rekao bih da je postojala podrška Vijeća prijedlozima koji dolaze od Načelnika i administracije, da su lokalni organi uprave imali potrebnu sinergiju, i da postoje rezultati. Ali mi se nameće pitanje: šta legitimira naše rezultate? Izborni proces u nekom formalnom smislu – da, ali sasvim sigurno izborni proces nema kompetencije za ocjenu našeg doprinosa. Ono što građani vide su neki rezultati, neka neriješena pitanja, slušaju naš govor i vide naše prisustvo. Birači nemaju potrebne informacije, znanja i razumijevanje svega toga da bi s te pozicije mogli legitimirati učesnike.

Stoga pitanje te odgovornosti ostaje na izabranim predstavnicima, na vijećnicima i općinskim načelnicima. Pitanje koje nas vodi ka stvarnim zajedničkim ciljevima, ka našem doprinosu na tom putu, neovisno o zastavama pod kojim smo ušli u institucije. Za govornicom općinskog vijeća nikako ne bi trebala stajati nijedna stranačka zastava. Stranačke zastave mogu biti na dnu sale. Simbolično. Za govornicom općinskog vijeća mora stajati grb i zastave općine. Mi govorimo pod tom zastavom, bez obzira što su naši pojedinačni temelji različiti kao što su različite osobne vrijednosti, različita uvjerenja i različiti stranački prioriteti.

Mi trebamo doći do zajedničkih prioriteta i zajedničkog sistema vrijednosti za sve građane općine Tešanj.
Stranačko naglašavanje je nepotrebno, ali naglašavanje različitog viđenja prioriteta općine Tešanj i argumentiranje tih prioriteta u odnosu na neke druge jest potreba i korist. Tako jačamo i izgrađujemo institucionalnu svijest na temeljima stranačkih izbornih platformi i obećanja, a ne na međusobnim stranačkim razlikama i optužbama. Afirmišemo svoj stav kroz unapređenje pristiglih prijedloga prema vijeću, jasnom logikom i utemeljenom argumentacijom na provjerenim podacima, bez stranačkih pristrasnosti i emocija, bez zadnjih namjera i skrivenih sitnih interesa. Donosimo zaključke i usmjeravamo provođenje općinskih politika u specifičnim područjima tako da pomažemo načelniku i administraciji da urade više i bolje u korist građana i zajednice u cjelini. Za govornicom ne osporavamo kompetencije drugih koje sami nemamo, niti prisvajamo sebi ovlaštenja koja nemamo. Za govornicom ne kalkulišemo sa budućom podrškom za koju se borimo na sljedećim izborima, nego opravdavamo mandat za podršku koju smo dobili na prethodnim izborima. To bi bila odgovornost prema građanima.

Gdje smo daleko od tog cilja? Ne znam, ali postoji razlika između onog što bi trebalo biti i što jeste. Razlika je postojala u prošlosti i postojaće u budućnosti. Ako sam u stanju biti dovoljno samokritičan iz iskustva koje nosim kao općinski načelnik, vijećnik, predsjedavajući Vijeća i predsjednik najjače političke stranke na lokalnom nivou u različitim periodima tokom ovih 22 godine, onda mogu kazati da općinski načelnik očekuje veće razumijevanje pojedinih vijećnika i veću podršku vijeća, a vijećnici očekuju više uvažavanje od strane općinskog načelnika i poštivanje autoriteta vijećnika i vijeća. Iz tog osobnog iskustva mogu tvrditi da su u pravu i načelnici, i vijećnici. Međusobni odnos vijećnika i načelnika nije primarno kolegijalni i institucionalni, nego primarno konkurentsko-stranački. Naravno, kada kažem primarno, to znači da postoje situacije kada to nije tako i kada su odnosi potpuno na institucionalnoj ravni. To ukazuje da postoje snage, da postoji realna šansa za dalji razvoj i rast lokalnih institucionalnih odnosa. Dakle, postoji razlika i postoji prostor za poboljšanje.

Stvar je u tome da bismo mi trebali znati kolika je to razlika, i da bi ta razlika iz mandata u mandat trebala biti sve manja i manja. To bi bio pouzdan pokazatelj institucionalnog rasta, usvajanja naučenih lekcija i primjera dobre prakse, a ne vrtiti se u začareni krug međusobnih stranačkih razlika i neprestane borbe za vlast na pojedinim pitanjima. Moja ocjena je da smo mnogo bliži stalnoj borbi za vlast, nego borbi za vlast samo tokom izborne kampanje. Novi sudionici u lokalnoj upravi trebaju nastaviti dalje, a nikako isto. Trebaju preuzeti ono što afirmiše kolegijalnost i jača odgovornost, a ostavljati ono što hrani partikularnost i osnažuje razlike.

Fuad Šišić