Drugarska kritika

Pravo na kritikovanje ima onaj ko je spreman pomoći.
Abraham Linkoln

Kritika, prema enciklopedijskoj definiciji, označava umjetnost procjene, ili stavljanja u pitanje. U svakodnevnici pojam obično uključuje ukazivanje na grešku ili loše upravljanje s implicitnim pozivom na promijenu lošeg stanja. A onda se najčešće javlja kao pozitivna kritika (riječi hvale, priznanja), negativna kritika, konstruktivna kritika (kritika koja ima za cilj poboljšanje stanja), destruktivna kritika (kritika koja je usmjerena na uništavanje) te samokritičnost (diferenciran pregled svojeg ponašanja i / ili vlastitih uvjerenja u vezi s određenim kriterijima).

Drugarska kritika je bila čin kolektivnog oduševljenja članova SKJ (Saveza komunista Jugoslavije) tokom koje su na partijskom sastanku, u ime Partije te progresivnih društvenih snaga, na račun jednog od njih kritikovali njegovo partijsko delovanje, privatno ponašanje i veoma često — lično mišljenje. Drugarskoj kritici prethodili su pokušaji da se zalutali drug prizove pameti i uvidi svoje greške u razgovoru sa radnom grupom sastavljenom od odabranih članova osnovne organizacije ili više partijske instance. Zato se drugarska kritika uvijek završavala partijskom kaznom jer je prva prilika za pokajanje već bila propuštena. Drugarska kritika je bila obostrano poučna, ali od te pouke za kažnjenog obično nije bilo neke posebne koristi.

Nadam se da se niko neće osjetiti prozvanim kao u nekim mojim ranijim tekstovima. Jednostavno jer nema potrebe. Nije namjera nikog prozivati, niti bilo koga asocirati na nekoga drugog, nego je cilj potaći na razmišljanje iz drugog ugla one koji su spremni na to. Jer ako narodu budemo govorili ono što želi čuti, umjesto onoga što mora čuti, onda neće ispasti dobro. Isto je i sa onima koji predvode. Kritika treba da potakne ljude velikog srca i širine, razumijevanja i tolerancije. Druge vjerovatno neće. Kao što je Miroslav Krleža kazao: Sve što je javno štampano treba biti i javno kritizirano. Tako bi danas trebalo biti sa svim javnim poslovima. Živimo u postkomunističkom periodu, vremenu slobode mišljenja i govora, te je veoma teško objasniti nedostatak konstruktivne kritike unutar organizacija i društva uopće. Opozicija (neovisno o kome se radi) nastupa, gotovo u pravilu, s negativnom i desktruktivnom kritikom kao što pozicija u pravilu zadržava samo pozitivnu kritiku (riječi hvale i samohvale). Na društvenim mrežama i medijima se može naći svega, ali rijetko se susreću oni mediji koji su prepoznatljivi kao nepristrasni i objektivni. Samokritike i drugarske kritike više nema. Nekako se kritika doživljava isto što i nedostatak podrške nekome osobno što je apsolutno pogrešno.

A kritika unutar organizacija je zlata vrijedna. Samokritika i drugarska kritika, kolegijalna kritika u kontekstu savremenih organizacijskih kultura je nužna. Ona je mnogo korisnija i produktivnija od javne kritike. Prije četiri godine sam javno kritikovao što je supruga predsjednika jedne političke stranke koji je bio i član Predsjedništva BiH imenovana na poziciju najznačajnije javne zdravstvene ustanove u BiH. Ovih dana je imenovan drugi puta. Ali sada bi takva ponovljena kritika bila beskorisna i bezvrijedna jer se društvo već navikava na takve prakse. Organizacija koja je podržala takve prakse vremenom će teško razlikovati šta je to poželjno a šta nepoželjno ponašanje, šta je društveno prihvatljivo a šta neprihvatljivo, šta je ispravno a šta pogrešno. Kada se to dogodi organizaciji, ona će trebati mnogo više energije da se vrati na ispravnu stazu.

Zajednica bi trebala, u najboljem interesu zajednice, afirmisati kritiku i dijalog. Tako da kritika i dijalog budu vezani za vrlinu pravde. U tom kontekstu treba bdjeti nad funkcijama kako ne bi nedostojni (nestručni?, nemoralni?, korumpirani?, nesposobni?, željni vlasti?) bili na odgovornim funkcijama, ili ako se tamo tako počnu ponašati da im se te funkcije uskrate. Kritiku treba motivisati, učiniti poželjnom u svakoj organizaciji, kritiku koja usmjerava, poučava i nadahnjuje. To će veoma pozitivno uticati na izgradnju ispravne organizacijske kulture.

Fuad Šišić