Sebičnost

Ne razdvaja ljude život
već zlo, licemjerje, izdaja, sebičnost i nepoštovanje.

nn.

Čudesan je ljudski dizajn. U tom posebnom dizajnu su mnogi dokazi za one koji pameti imaju. Oni koji se bave naučnim istraživanjima mnogo su toga otkrili ali ne sve. Mnogi hemijski elementi iz zemlje se nalaze u čovjeku, ali voda je dominantni sadržaj. Informacije i energija pokreću taj čudesan dizajn koji je u stalnoj međusobnoj interakciji sa okruženjem. Tako se čovjek susreće sa posljedicama onog što čuje i vidi, što sazna i spozna, sa posljedicama svojih odluka ali ma koliko se trudio susreće se i sa nečim nevidljivim, sudbinskim. A čovjek je stvoren malodušan a duša je uz to sklona zlu. Valjda u tome i leži izazov slobodne volje koju je čovjek olahko prihvatio ne shvatajući da to nije poklon nego obaveza čija cijena je odgovornost. Život na Zemlji je izazov. Ako se čovjek malo opusti, ako se prepusti sebi kao centru svijeta, ako pomisli da je upravo on važan i moćan, da je njegov uticaj neprikosnoven zaista rizikuje mnogo. Rizikuje da izgubi ugled kod ljudi, rizikuje da zloupotrebi Božiji poklon slobode i bude neodgovoran i rizikuje da negdje nekada plati visoku cijenu. To će biti dan kada će čovjeku postati jasno da je sam sebe obmanuo. Sebičnost je svakome veliki neprijatelj: svima potencijalni a nekome svakodnevni.

Kao što je Ivan Turgenjev za sebične ljude napisao: Postoje tri vrste egoista – egoisti koji sami žive i daju drugima da žive, egoisti koji sami žive, ali ne daju drugima da žive, naposlijetku, egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive. Kada se susretnu dva ili više sebičnjaka na istoj situaciji onda oni ulaze u ovaj treći odnos: niti sami žive niti daju drugima da žive a to je onda problem i za okruženje. Obično se ne biraju sredstva, uvlače se svi drugi na svoju stranu poput usisivača, od komšija, prijatelja do institucija. To je slijepa ulica. Jer inad vodi osveti a osveta vodi onoj nepravdi protiv koje misliš da se boriš. To nije ništa drugo nego međusobna lomljava krila. Sebičnost se razvija umom, logikom JA, logikom sopstvenog ega odvojenog od etičke stvarnosti dok toplo srce i plemenita duša trpe poraz. Sebičnost eskalira u gramzivost, nepravdu, nadmenost, oholost, neumjerenost, požudu, pohlepu, škrtost,… I tu ne staje. Često to vodi zlobi, vodi podmuklosti, osvetoljubivosti, svireposti, okrutnosti, zluradosti, zavisti, pakosti,… Pa zar bi neko volio da posjeduje takva svojstva? Ljudska zloba je velika katastrofa. Na žalost, nekada su kompleksi toliki veliki da čovjek od njih ništa drugo ne vidi. U nekim okolnostima se stiče utisak da bi postigli neki veći rezultat pojedinci moraju biti sebični ili neće ništa postići. Naravno, to je samoobmana ali ako se već neko odluči na takav pristup, napravi rezultat, stekne imetak ili funkciju bar tada bi morao pokazati nesebičnost. Ne smije se ostati nedodirljiv, nepogrešiv, nadmoćan.

Sanjao jednom neki čovjek da je umro. Obreo se u jednoj velikoj prostoriji a pored njega stajaše čovjek sav u bijelom, prijatno mu se smješeći. Na sredini sobe nalazila se činija puna neke ukusne hrane od čijeg mu je mirisa potekla voda na usta. Oko stola su sjedeli ljudi vidno izgladnjeli, upalih obraza i bolesnog izgleda. Imali su kašike sa veoma dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svu su mogli da zahvate hranu iz te velike posude ali pošto je kašika bila duža od njihovih ruku, nisu uspjevali da hranu prinesu ustima. Ubrzo je počela svađa, komešanje i grčevita borba. Čovjek se stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji: “Ovo mora da je pakao/džehennem, kada imaju hranu a ne mogu da je pojedu.” Čovjek u bijelom mu odgovori: “Da to je pakao/džehennem, ali ti ne pripadaš ovdje, pođi sa mnom.”

Ušli su u drugu prostoriju. U ovoj sobi stvari su bile iste kao i u prethodnoj. Ali, ovog puta su osobe bile dobro nahranjene i sretne, međusobno su razgovarale zadovoljno se smješkajući. Jedan od ljudi koji je sjedio za stolom svojom kašikom je nahranio čovjeka pored sebe a ovaj slijedećeg, sve dok svi nisu bili siti i zadovoljni. “Ovo je raj/džennet” – zaključio je usnuli čovjek. Ovi su naučili hraniti jedni druge, dok su prvi mislili samo na sebe.