TESANJ.NET stranica grada
Čujem šaljivu izjavu u Gradskoj kafani:Imam ogreva za maj, možda i juni, ali ljudi šta ću za juli? Hladno, kišovito, a temperature silaze blizu nule, a jedno jutro je bilo i mraza. Subota lijep dan, nedjelja promjenjivo, a meteorolozi najavalju velike padavine i porast nivoa rijeka, pa i moguće poplave.
Pčelari su očajni. Bagrem već otvara cvjetove, a u košnicama borba za opstanak, iscrpljuje se hrana, matica poliježe manje jaja. I ovu godinu smo bez domaćeg meda jer kada ovaj dio godine prođe u ovakvom vremenu, kasnije pčelinje paše ga ne mogu nadoknaditi.
Općina je recertificirana, pa je obnovljen certifikat za općinu sa povoljnim poslovnim okruženjem prema zahtjevima BFC SEE standardima. Ovim su potvrđena ranija priznanja koje je naša Općina dobila zajedno sa općinama Teslić i Žepče – priznanje izvrsnosti MG projekta. U procesu recertifikacije bilo je potrebno ispuniti 67 kriterija iz deset oblasti koje se odnose na unapređenje kvaliteta usluga i informacija koje jedinice lokalne samouprave pružaju privrednicima i stranim investitorima. Naša općina je dobila 94,67 od mogućih 100 bodova.
Ove sedmice sam imao zanimljivu razmjenu informacija sa doktorantom prava u Beču Rijadom Dautovićem koji radi na izradi doktorske disertacijem o pravnoj historiji Islamske zajednice u Austriji. Trebao je provjeriti neke podatke o Faiku Đonlagić i njegovom porijeklu, jer je imao kontradiktorne podatke. Razriješio sam mu dileme, ali sam saznao jednu zanimljivu informaciju. Naime, Faik Đonlagić, sin Zijabega,tešanjskog gradonačelnika nakon Drugog svjetskog rata vjenčao su u Austriji pred imamom sa njemicom Hildegrad Luise Finsterer i sa njom dobio kćerku Lejlu. Pravna valjanost braka njenih roditelja (vjenčao ih samo imam), doveli su Lejlu pred austrijske sudove. U konačnoj odluci priznata je valjanost šerijatskog vjenčanja što je imalo veliki značaj za IZ u Austriji.
Ramazan
Prvi dan mjeseca Ramazana bio je ponedeljak 6.5. Početak posta u Tešnju počinjao je u 3h i 25 min, a trajao je do 20h i 5 min ili ukupno 16h i 40 minuta.
Post predstavlja treći stub islama. Ramazan je odabran zbog svog značaja u historiji islama. Naime, objava Kur'ana počela je u mjesecu ramazanu 611. godine, a završena je smrću Muhammeda, a.s., 632. godine.
S obzirom da je hidžretski kalendar lunarni, a ne sunčev, Ramazan se iz godine u godinu pomjera za deset dana.Tako vrijeme Ramazana pada u isto vrijeme svakih 36 godina.
Ramazan se završava 3. juna, a prvi dan Ramazanskog bajrama je utorak, 4. juna.
Vrijeme iftara i ove godine se najavljuje topovskim pucnjem sa Gradine.
Sjećanje Smail Handžić Bata 1925-1998
Ima naših sugrađana koji su ostavili neke svoje specifične tragove iza sebi pa su i danas najčešće spominjali iako su davno napustili ovaj svijet. Jedan od njih je i Smail Handžić Bata.
Rođen je u Kulen – Vakufu, a u Tešanj je došao odmah poslije Drugog svjetskog rata kada je na Gornjoj čaršiji otvorena prodavnica obuće Borovo gdje je bio zaposlen kao prodavač. Prije rata proizvođač obuće (poznati posebno po gumenoj obući) nosioje naziv Bata pa je i Smail odmah dobio ovaj nadimak i cijeli preostali život su ga tako zvali.
Bata je bio aktivan na mnogim poljima. Može se naći na fotografiji fudbalskog tima Udarnik (Tošk je poslije rata promijenio ime, a potom je nakon par godina vraćen naziv). Poslije aktivnog igranja je i dalje bio aktivan u Tošku obavljajući razne dužnosti.
Svoj društveni rad počeo je u KUD Bratstvo gdje je bio član dramske, folklorne i horske sekcije. Jedan je od osnivača Amaterskog pozorišta u Tešnju u kome je bio aktivan sa cijelom porodicom. Bio je glumac, scenograf i kostimograf, masker. Bavio se i slikanjem. Posebno je bio poznat po ispisivanju parola koje su tada ispisivane povodom praznika i sličnim prilikama. Međutim ono po čemu se Bata i danas najviše spominje su njegove šale i šeretluci.
Jedan od njegovih “nestašluka” sam i ja zabilježio u listu Tešnjak od 2.6. 1998. godine:
Na parkiralištu ispred Doma kulture, neznanac pokušava da upali škodu, ali nikako ne uspijeva. Osmotri okolo, pa kada ugleda bradatu glavu na prozoru radio-stanice, upita:
-Hej druže. Ima li ovdje blizu mehaničar? Neće da upali.
Brada, zvani “Amazonac”, pomjeri kažiprstom svoje naočale, protrlja bradu, pa, kao da od velikog izbora ne zna koga da mu predloži, zastade, a onda svojim hrapavim glasom prozbori:
-Ima, ima. Eno tamo, preko puta, u Borovu, kod apoteke. Samo pitaj za majstor-Batu. Doktor za škode.
Uđe neznanac u prodavnicu, u njoj Meho odabire odgovarajući broj za mušterije, a Bata nosi teniske ozarenom klincu da ih proba.
-Dobar dan, ko je ovdje majstor-Bata?
-Ja sam Bata. Izvolite.
-Neće auto da upali, pa mi u Domu kulture rekoše…..
Postade Bati jasno ono naglašavanje “majstora”, a zna da je to Bradino maslo. Ne dade se smesti.
-A, jesi li povukao saug?
-Jesam, jesam!
-A, jesi li….prebira Bata po glavi, šta bi to još majstorski da pita…pročepio dizne.
-Jok, brate. Ne znam ti ja to.
-Znaš šta, vidiš da imam mušterije. Nego, hajde ti izvadi motor, donesi ga ovdje, pa ću ja to pogledam.
Neznanac zbunjen. Vidi da tu nešto ne štima. Polako se okrenu vratima, i izusti:
-E, ja jebene čaršije!
Kažu da je neznanac nakon izlaska iz prodavnice susreo svog poznanika Škotu, mehaničara, što zanat kod majstor Hidajeta završi, koji mu auto popravi-pročepio dizne.
-Ja jebene čaršije! Ko sad ovdje koga zajebava?!
Jozo Katinić
Važi mišljenje da je Tešanj otvorena sredina za goste, ali pomalo i poteška da neko sa strane započne i provede svoj život u njemu. U sjećanju na Smaila Handžića vidjeli smo kako je to uspjelo Krajišniku. Ima njih još kao što su to bili:učiteljica Refija Širbegović, Dragoslav Vlajković, i kao što je danas Ramiz Brkić, dr Sead Rožajac i drugi. Jedan od takvih je i Jozo Katinić, prosvjetni radnik, sportista.
Rođen je 1944. godine u Bosanskom Brodu. Gimnaziju i Pedagošku akademiju, Srpskohrvatski jezik i razredna nastava, završio je u Slavonskom Brodu. Na Pedagoškoj akademiji upoznao je suprugu Zlatu koja je studirala na odjeku za Srpskohrvatski jezik i historiju. Nakon završenog školovanja i odluženja vojnog roka zajedno sa Zlatom tražio je posao i nisu ga mogli naći u svom okruženju. Zlata je imala familiju u Tešnju, tako da je preko rođaka došla do Mahmuta Mehinovića, zamjenika direktora OŠ Huso Hodžić. Od škoske 1969/70. godine zajedno sa suprugom Zlatom radi kao nastavnik u OŠ Huso Hodžić. Školsku 1996/97 radio je i kao nastavnik u Gimnaziji Musa Ćazim Ćatić.
Jozo je imao zanimljivu sportsku karijeru. Fudbal je počeo igrati 1961. godine u podmlatku NK Nafta iz Bosanskog Broda, da bi nakon tri mjeseca prešao u seniorski tim sa 17 godina, ali ga registruju sa starijim datumom rođenja da bi mogao nastupati za prvi tim. Igra 5 godina, a onda odlazi u BSK Slavonski Brod koji je ulakom u Drugu ligu zapad počeo okupljati lokalne kvalitetne fudbalere. U vrijeme kada je završio Gimnaziju dolazi poziv iz splitskog Hajduka. Ante Mladinić je pravio selekciju od 40 pristiglih fudbalera na stadionu Plinara. Nakon prve selekcije ostalo ih je 20 među kojima je bio i Jozo. Dobio je smještaj u stanu. Međutim strah da ne prođe sve selekcije, a školska godina je bila u pitanju, ipak se odlučio za obrazovanje umjesto rizika za fudbalsku egzistenciju. Vratio se u BSK i započeo školovanje na Pedagoškoj akademiji. Dobio je hranarinu od 35.000 dinara i od toga se mogao školovati.Interesantno je da mu je u JNA komandir voda bio stažista Ante Žaja poznati fudbaler Hajduka.
Jozo na stadionu Luke 1969. godine
Za Tešanj nije čuo prije nego mu je supruga javila o mogućnosti zaposlenja. Prva slika o Tešnju mu je došla preko Zlatine razglednice, na kojoj je bio bazen, Stari grad i dr. Čim je došao u Tešanj odmah ga kontaktira trener TOŠK-a Seid Hodžić koji je tada vodio finasnije u Općini. Tražio je da odmah dođe na trening, da prekine na svoju štetu ugovor sa BSK, a da će mu TOŠK nadoknaditi troškove i da će mu obezbijedi stan. Sjeća se Jozo i prve utakmice kada je TOŠK izbacio dobojski Željezničar iz kupa rezultatom 4:1. Imao je Jozo ponude od Sloge iz Doboja i Jedinstva iz Odžaka, ali je ipak stan bio odlučujući da ostane u Tešnju. Odigrao je tri sezone. Bio je prepoznatljiv po fudbalskom umijeću i tehnici sa preciznim pasovima. Tada je TOŠK imao i najbolju ekipu svih vremena:Hare, Ćamil, Sedžad, Fuad Sarić stariji, Beli, Alica, Ilica, tada mladi Juso Mešić i drugi.
Jozo je postao Tešnjak. Penzionisan je 2010. godine. Kćerka Bernadeta je pomoćnica Ministra obrazovanja u Ze-do kantonu. Jozo i Zlata su posebno ponosni na svoja dva unuka Damira i Malika Galijašević. A imaju i razlog za to jer smo i mi Tešnjaci ponosni na njih. Damir je završna godina Muzičke akademije u Sarajevu, radi diplomski i već je stekao ime u muzičkom svijetu Bosne i Hecegovine. Malik je od nedavno doktorant na Klinici za neuroradiologiju u Institutu u Insbruku.
Jozo mi je pokazao i sveske u kojima evidentira sve Damirove nastupe, autorska djela (kompozicije, aranžamani i dr.), novinske zapise plakate.
Stare fotogarfije
Nakon šahovskog susreta u Bosanskom Brodu 1979. godine.
S lijeva:Jasmin Smailbegović, Berzad Vilašević, Muhamed Deljkić, Sakib Brkić, Bahrija Krdžalić i Slavko Mimica ((Iz knjige Zapisi i sjećanja-Sakib Brkić)
Sa table na Gornjoj čaršiji
