TESANJ.NET stranica grada
„Kada istina postane manje važna od pripadnosti,
društvo prestaje tražiti činjenice i počinje navijati.“
Od kada postoje igre, postoje i gledaoci. Gledaoci su navijači. U svakoj igri u kojoj postoje dvije strane na terenu, postoje i tri strane na tribinama. Dvije su mnogobrojne i emotivno suprotstavljene jer navijaju za različite ekipe. Treća je prisutna zbog same igre ili jednostavno zato što nema prečeg posla. Ona posmatra bez posebnih emocija i bez potrebe da zauzme stranu. Nikada navijači ne skaču na noge kada protivnička ekipa ostvari prednost. Tada nastaje muk. Jer navijač je svoj doprinos igri sveo na emociju i, u suštini, ništa drugo ne može ni učiniti. Međutim, društveni odnosi, javni poslovi i državna politika nisu igra. Ili barem ne bi smjeli biti.
Podsjetimo se da opća definicija kaže kako Murphyjevi zakoni predstavljaju zbirku sarkastičnih i duhovitih pravila zasnovanih na iskustvenim zaključcima o ljudskim greškama i svakodnevnim neuspjesima. Njihova osnovna svrha jeste humorističan opis situacija u kojima stvari krenu po zlu. Upravo je ovih dana nešto slično, makar simbolički, potvrdio američki diplomata Michael John Murphy, bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini. Diplomata Murphy pojavio se nimalo diplomatski — u pogrešno vrijeme i na način koji djeluje politički nelogično. Sve ukazuje na mogućnost da je nekome u Bosni i Hercegovini krenulo po zlu, a da je Murphy, pokušavajući pomoći, situaciju dodatno zakomplikovao.
Pokušaj retoričke diskvalifikacije gospodina Bakira Izetbegovića, neposredno nakon potvrđene kandidature za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je neočekivan, nepotreban i politički problematičan. Tvrdnju da je gospodin Izetbegović prije četiri ili pet godina izrekao nešto što je od ključnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, njeno društvo i posebno Bošnjake, gospodin Murphy očigledno je čuvao kao ličnu spoznaju tokom svih tih godina. Ako bi ono što danas tvrdi zaista bilo tačno, onda se nameće logično pitanje: zašto to nije odmah javno saopćeno? Takve tvrdnje ne pripadaju domenu privatnih razgovora, nego pitanju političke i društvene odgovornosti prema državi. Upravo zbog toga se čini da je gospodin Murphy, inače veoma vispren i dobro informiran diplomata, upao u vlastitu zamku.
Međutim, ovo ne pišem kako bih branio gospodina Izetbegovića niti kako bih optuživao gospodina Murphyja. Mnogo je zanimljivija reakcija dijela javnih funkcionera i političkih aktera u Bosni i Hercegovini koji su gotovo trenutno prihvatili Murphyjevu tvrdnju kao istinitu — bez ozbiljne rezerve, bez kritičkog odmaka i bez elementarnog logičkog preispitivanja. I upravo to, po ko zna koji put, potvrđuje stvarnost u kojoj živimo: ako nam neka tvrdnja odgovara i ako nam je politički ili emocionalno korisna, pitanje istine postaje sporedno. Više nije presudno ni da li je nešto logično. Takvim tvrdnjama tada dajemo poseban značaj, ističemo ih, promoviramo ih, aplaudiramo im ili ih koristimo kao oružje protiv političkih protivnika. Ista matrica ponovila se i nakon demanta koji je uputio gospodin Izetbegović. Uslijedila je gotovo identična serijska reakcija onih koji politički stoje na njegovoj strani. Dakle, obrazac ostaje isti — mijenja se samo politički dres.
Zato je nužno vratiti se traganju za istinom prije ličnog stava, političke pristrasnosti i procjene vlastite koristi. Onog trenutka kada pojedinac ili društvo krenu prvenstveno od vlastite koristi, pogodnosti, užitka ili privilegije, laž dobija veliku šansu da bude prihvaćena. Obmana tada prolazi mnogo lakše, dok se pozivanje na zajedničke interese i opće dobro često pretvara tek u retoričko pokriće pred javnošću.
No, to nije ništa drugo nego pogled u ogledalo. Branimo se od drugih istim metodama kojima oni napadaju nas, vjerujući pritom da ćemo ostati drugačiji samo zato što smatramo da je naš cilj ispravan. Međutim, do ispravnog cilja se ne dolazi pogrešnim putem.
Fuad Šišić
