TESANJ.NET stranica grada
Demokratija podrazumijeva dijalog među protivnicima,
ali ne i normalizaciju rušenja zajedničkih pravila.
Vjerovatno je u posljednjih trideset godina o Bosni i Hercegovini već sve rečeno. Ispričana je i prepričana njena historija, više puta reinterpretirana prošlost, često na potpuno suprotne načine. Gotovo da se sve političke i historijske interpretacije mogu svrstati u dvije grupe: one koje Bosnu i Hercegovinu vide kao vrijednost koju treba čuvati i razvijati, i one koje njen opstanak smatraju privremenim ili nepoželjnim.
U tom procesu reinterpretirano je gotovo sve: ratovi, zločini, udruženi zločinački poduhvati, presuđeni genocid, pa čak i sam Ustav Bosne i Hercegovine, koji je, iako nametnut u specifičnim okolnostima, prihvaćen kao temelj političkog poretka. Istovremeno, svakodnevna politička scena pretvorena je u prostor u kojem se vlast često doživljava kao cilj sam po sebi, bez jasnih vrijednosnih kriterija, zajedničkih ciljeva i ozbiljnih razvojnih ideja.
U takvoj političkoj džungli gotovo da nema mjesta za dostojanstvo javne komunikacije. S jedne strane prisutna je banalna retorika puna uvreda, omalovažavanja i mržnje. S druge strane pojavljuje se ono što bismo mogli nazvati taktičkom dobronamjernošću – uvjerenje da se sa svakim može razgovarati, da se svaki politički problem može riješiti ličnim odnosima i da će upravo “naš pristup” uspjeti tamo gdje su svi prethodni podbacili.
Međutim, postoje situacije u kojima problem više nije političko neslaganje nego negiranje samih temelja zajedničkog života. Postoji granica iza koje razgovor više nije pitanje političke vještine nego pitanje ljudskog i političkog dostojanstva. Dostojanstvo postoji i na ličnom i na kolektivnom planu. Kada neko godinama sistematski vrijeđa institucije, osporava legitimitet države, negira presude međunarodnih sudova, vrijeđa i omalovažava cijeli narod te otvoreno radi na podrivanju ustavnog poretka, tada se ne radi o još jednom političkom protivniku među mnogima. Radi se o politici koja je odustala od zajedničkih pravila igre. Milorad Dodik je tu granicu prešao odavno. Ne jednom, ne slučajno i ne u afektu. Činio je to godinama, dosljedno i sistematski. Još važnije, takav pristup nije ostao samo njegova lična politička strategija nego je postao obilježje jedne šire politike koja koristi sva raspoloživa sredstva za podrivanje institucija Bosne i Hercegovine, osim onih oružanih. Zbog toga problem nije samo u toj politici. Problem je i u odnosu drugih političkih aktera prema njoj.
Godinama lideri stranaka, koje sebe predstavljaju probosanskim, međusobno optužuju jedni druge za saradnju sa rušilačkim politikama, da bi nakon izbora pokušavali uspostaviti upravo takve odnose u nadi da će oni biti ti koji će pronaći formulu uspješne saradnje. Mijenjaju se imena, koalicije i političke okolnosti, ali obrazac ostaje isti. U tome se krije suština političke nezrelosti. Ne zato što je razgovor sam po sebi pogrešan, nego zato što se uporno zanemaruje činjenica da postoje politički ciljevi koji nisu predmet pregovora. Opstanak države, poštivanje ustava i prihvatanje osnovnih pravila političkog poretka ne mogu biti predmet taktičkih kalkulacija. Zato nijedan lider koji djeluje u korist Bosne i Hercegovine ne bi smio normalizirati odnose s politikama koje otvoreno rade protiv njenih institucija. To nije pitanje ličnih simpatija ili antipatija. To je pitanje političke dosljednosti. Nema tu nikakvih razgovora, pogotovo ne telefonskih razgovora. Čemu takvi razgovori uopće služe?
Bosni i Hercegovini danas ne nedostaje političke lukavosti, niti političkog bezobrazluka, niti dobronamjerne naivnosti, niti bahate nekompetentnosti. Nedostaje joj jasnih ciljeva, jasnih puteva i jasnih crvenih linija. A politike koje ne znaju povući vlastite crvene linije rizikuju da ih jednog dana više nemaju gdje povući.
Fuad Šišić
Raduša, 28.6.2026
